Interkontinentalna balistička raketa

Proverena verzija ove stranice, odobrena dana 6. oktobar 2022., zasnovana je na ovoj izmeni.

Probno lansiranje interkontinentalne balističke rakete Minjutmen III iz vazduhoplonve baze Vandenberg, Kalifornija, SAD.

Interkontinentalna balistička raketa, (ili ICBM, iz engl. intercontinental ballistic missile) je balistička raketa velikog dometa (preko 5.500 km), obično napravljena za lansiranje nuklearnog oružja, to jest nošenje jedne ili više nuklearnih bojevih glava. Neki noviji ICBM-ovi su konstruisani za nošenje konvencionalne ili čak inertne (bez eksploziva) bojne glave. Oni se pouzdaju u veliku brzinu udara bojeve glave kao sredstva za nanošenje velike štete. Zbog velikog dometa i snage bojevih glava u slučaju nuklearnog rata većinu štete bi napravili ICBM-ovi lansirani iz silosa ili s podmornica, a bombarderi bi nosili ostatak.

Interkontinentalne balističke rakete se po većem dometu i brzini razlikuju od drugih balističkih raketa : balističkih raketa srednjeg, kratkog dometa, i taktičkih balističkih raketa. Kategorizovanje raketa po dometu je subjektivne prirode, i granice između kategorija su izabrane unekoliko proizvoljno, tako da ni ove klase nisu čvrsto razgraničene.

Svih pet zemalja stalnih članica Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija imaju operativne sisteme interkontinentalnih balističkih raketa: sve imaju podmorničke rakete, a Rusija, Sjedinjene Države i Kina takođe imaju kopnene rakete.

Faze leta

Kod većine ICBM-ova let se odvija na sličan način:

uzletanje - traje od 3 do 5 minuta (kraće za projektile na kruto gorivo, duže za one na tekuće); na kraju ove faze projektil se nalazi na visini od 150 do 400 km i kreće se brzinom od oko 7000 m/s.
let - traje oko 25 minuta - u njemu projektil izvodi podorbitalni let u eliptičnoj putanji. Apogej se nalazi otprilike na visini od 1,200 km, a veća os eliptične putanje je između 3186 i 6372 km. Time se postiže presijecanje putanje projektila s točkom na Zemlji koju projektil gađa. Prilikom ove faze projektil može izbaciti više bojnih glava, balona s metaliziranim premazom, ometače radara ili slične mamce.
obrušavanje - zadnja faza leta koja traje oko 2 minute. U njoj se bojna glava obrušava na svoju metu brzinom od oko 4 km/s (kod prvih ICBM-ova je ta brzina bila manja od 1 km/s). Pritom bojna glava može manevrirati radi izbjegavanja i zbunjivanja obrane.

Istorija

Prvi ICBM razvijan je u Njemačkoj krajem Drugog svjetskog rata. Von Braun je dobio zadatak da napravi raketu sposobnu za bombardiranje Sjeverne Amerike. Projekt je započet kao dvostupanjska raketa A9/A10 "Amerikarakete". Amerikarakete je trebala imati domet od oko 4100 do 5000 km i bojnu glavu od 1000 kg. Nakon kraja rata, nacistički naučnici koji su radili na njemačkim raketa su tajno prevezeni u SAD i SSSR nakon čega su te države i same započele razvoj raketnog naoružanja.

Godine 1953. SSSR je započeo s incijativom za razvoj ICBM-a. Sergej Koroljov je postao glavni dizajner projektila i njegov rad urodio je plodom kada se 1957. pojavio projektil R-7. R-7 je prvi put testiran u augustu 1957., a 4. oktobra te godine je iskorišten za lansiranje Sputnjika 1 u orbitu.

U SAD-u je svaki pojedini ogranak vojske razvijao svoj ICBM što je usporavalo njihov razvoj. SAD je svoj program razvoja ICBM-a započeo 1946. godine s raketom MX-774. Prvi je program otkazan 1948. nakon samo tri djelomično uspješna lansiranja. Tek je 1951. SAD započeo novi program razvoja ICBM-a koji je rezultirao projektilom Atlas. Prvo uspješno lansiranje ICBM-a SAD je izveo 17. decembra 1957., četiri mjeseca nakon prvog leta R-7.

Nastavkom utrke u naoružanju ICBM-ovi su postajali sve točniji i imali su sve veći domet. Pojavili su se projektili koji su nosili više neovisnih nuklearnih bomba. Svaka od tih bombi može pogoditi zaseban cilj udaljen i nekoliko stotina kilometara.

U želji da si osiguraju oružje "drugog udara", u slučaju da u prvom nuklearnom napadu budu uništeni silosi s raketama na kopnu, SSSR i SAD razvile su podmornice koje su bile sposobne nositi ICBM-ove. Podmornice su mogle skrivene pričekati kraj prvog napada i onda lansirati svoje projektile na neprijateljske gradove. Primjer su sovjetska klasa Typhoon s 20 projektila R-39 i američka Ohio s 24 projektila Trident II.

ICBM-ovi i danas, nakon kraj Hladnog rata, imaju važnu ulogu u demonstraciji moći te se oni redovito unaprijeđuju radi izbjegavanja sve naprednijih sustava protuobrane.

Moderni ICBM-ovi

Moderni ICBM-ovi nose uglavnom više bojnih glava (MIRV) što omogućuje jednom projektilu da pogodi više meta. MIRV se pojavio kao odgovor na razvoj antibalističkih projektila.

ICBM-ovi danas mogu biti postavljeni na sljedeći način:

U silosu koji pruža određenu zaštitu od napada.
Na podmornicama: tada su ICBM-ovi poznati kao SLBM (submarine launched ballistic missiles). Oni pružaju gotovo jednak domet i nosivost kao kopneni ICBM-ovi.
Na pokretnim lansirnim rampama: koncept koji je primijenjen kod ICBM-a Topol-M. Prednost pokretnih rampi je njihovo teže uništavanje.
Mobilne lansirne rampe na željezničkim prugama, primjer za to je ICBM RT-23 Molodets.