Vojna Enciklopedija:Crnogorski jezik

Iz Vojne Enciklopedije
(разл) ← Старија измена | Тренутна верзија (разл) | Новија измена → (разл)
Пређи на навигацију Пређи на претрагу
Crnogorski jezik
Default
  • Crnogorski jezik
Језички кодови
ISO 639-1nema (nezvanično sr-ME)
ISO 639-3
srp – Etnolog[1] identifikuje ga kao alternativno ime srpskog
Јужнословенски језици, наречја и изговори
Стандардни језици
Наречја
Изговори
Источноштокавски дијалекти
Западноштокавски дијалекти
Локални говори, социолекти, жаргон и остало

Područje na kome većina stanovnika govori crnogorski jezik (prema crnogorskom popisu iz 2003. godine)

Crnogorski jezik je naziv za službeni jezik u Crnoj Gori, a zapravo predstavlja pokušaj normiranja još jednog standardnog jezika zasnovanog na novoštokavskim dijalektima (istočnohercegovački).[2] Crnogorski jezik nije međunarodno priznat, a sam naziv crnogorski jezik smatra se alternativnim imenom srpskog jezika (varijantom srpskog jezika)[3] odnosno kroz istoriju i tradicionalno jezik u Crnoj Gori zvao se srpski.[4]

Na poslednjem popisu stanovništva 2011. godine, 37% stanovništva Crne Gore (dakle nešto manje od 230 hiljada ljudi) izjasnilo se o crnogorskom jeziku kao maternjem, dok se 42% izjasnilo da govori srpski jezik. Crnogorski jezik je usvajanjem Ustava Crne Gore 19. oktobra 2007. postao njen službeni jezik.

Pravopis crnogorskog jezika

Dana 10. jula 2009. godine predstavljen je prvi pravopis crnogorskog jezika čiji su autori Milenko Perović, profesor iz Novog Sada, Ljudmila Vasiljeva, profesor univerziteta u Lavovu, Ukrajina, i Josip Silić, penzionisani profesor iz Zagreba. Ovaj pravopis crnogorskom alfabetu dodao je dva nova slova — ś i ź u ćiriličkoj i ś i ź u latiničkoj verziji — tako da crnogorski jezik sad ima ukupno 32 slova. Uvođenje dva nova slova, sastavljači pravopisa su objasnili stavom da crnogorska standardnojezička norma mora da sadrži sve produkte ijekavskog jotovanja.[5][6]

(U primerima koji slede možda će biti problema sa prikazom zbog izbora [onta i odgovarajuće podrške za Unikod.)

Primeri upotrebe slova ś (mek izgovor šj): śutra, śever, śeme, ośetiti, śeđeti, śekira, śenka, śenokos, śekirati, śera, śerav, pośekotina, śeći, śetiti, paśi, śekloća (prezime), Paśeglav (toponim), Śenica (toponim), Śata (nadimak)...[7]

Primeri upotrebe slova ź (mek izgovor žj): iźutra, źenica, iźesti, iźelica, iźljeći, źđeljati, koźiji, koźetina, Źajo (ime), Koźević (prezime), Źale (nadimak)...[7][8]

Profesor Vojislav P. Nikčević takođe je predlagao i grafem ѕ[9], za meko slovo z (dz), glas koji ima fonetsku vrednost /dz/. Ipak, to slovo još uvek nije uvedeno u službeni jezik. Primeri upotrebe fonema ѕ: ѕavala, ѕera, ѕanovijetati, biѕin, ѕinѕula, ѕamantati, bronѕin, ѕingani, ѕipati, ѕiѕka, Ѕano (ime), Boroѕan (prezime), Malenѕa (toponim), Miѕa (nadimak).

Međutim, pravopis još uvek nije odobren od strane Savjeta za opšte obrazovanje Ministarstva prosvjete crnogorske vlade.[10]

Gramatika

Godine 2010. Savjet za opšte obrazovanje je usvojio prvu Gramatiku crnogorskog jezika, na čijem su radu angažovani hrvatski lingvisti dr Josip Silić (takođe jedan od autora pravopisa) i Ivo Pranjković. Glavni urednik Adnan Čirgić je tvrdio da u Crnoj Gori nema kvalifikovanih ljudi da bi radili na gramatici, niti interesa za nju, te priznao njene mane, ali istakao da je ona najbolja koja postoji za sada. Samo 2 od 13 članova savjeta su bili jezički stručnjaci (profesor jezika i lingvista) i oba su glasala protiv, oštro se usprotivivši predloženoj crnogorskoj gramatici. Kritikovali su kako prihvatanje dva nova slova za pisma, tako i preveliku arhaizaciju jezika i uvođenje neobrazloženih hrvatizama, koji nemaju uporište u crnogorskom jeziku.[10]

Istorija

U Ustavu Crne Gore od 1905. godine ne govori se o službenom jeziku, ali se u Zakonu o narodnijem školama iz 1907. godine kaže u članu 1.: „Zadatak je narodnijem školama, da vaspitavaju djecu u narodnom i religijskom duhu i da ih spremaju za građanski život, a naročito da šire prosvjetu i srpsku pismenost“.[11] U istom zakonu se u drugim članovima jasno naznačava da se pohađa srpska škola i da su predmeti srpski jezik i srpska istorija a da djeca ne mogu pohađati strane škole na drugim jezicima dok ne završe školu na srpskom. 1946. godine Crna Gora je donela ustav u kome se ne navode direktne odredbe o jeziku, ali u poglavlju o sudovima se u članu 113. kaže: „Postupak pred sudovima se vodi na srpskom jeziku“. U Ustavnom zakonu za Crnu Goru iz 1953. godine se ne pominje službeni jezik, a tek u Ustavu SR Crne Gore iz 1963. godine se pominje srpskohrvatski, a to takođe ostaje u Ustavu SR Crne Gore od 1974. godine. U Ustavu Republike Crne Gore od 1992. godine se u članu 9. kaže: „U Crnoj Gori u službenoj upotrebi je srpski jezik ijekavskog izgovora“. U prethodnom popisu, 1991. godine, većina građana se izjasnilo da govore tada zvanični jezik — srpskohrvatski.

Crnogorski jezik je na početku bio samostalni projekat Vojislava Nikčevića koji je u svojoj knjizi Piši kao što zboriš reinterpretirao stav Vuka Karadžića. Koristeći reč „zboriti“ umesto „govoriti“, Nikčević je zastupao stav da je Karadžićev rad u stvari zasnovan na crnogorskom jeziku. Najuočljivija odlika planiranog crnogorskog jezika koji bi ga učinili različitim od srpskog, hrvatskog i bošnjačkog su bila tri nova grafema koja bi označavala posebne crnogorske palatalne suglasnike. [9]

Krajem devedesetih i početkom 21. veka, uporedo sa pokretom za obnovu nezavisnosti Crne Gori, pojavljuje se pokret za priznavanje dijalekata u Crnoj Gori za poseban jezik.[12][13] Zagovornici postojanja posebnog crnogorskog jezika su isticali da „svaka država mora imati svoj jezik“.[14]

Štokavski dijalekti Na popisu 2003. godine, 21,53% stanovništva Crne Gore se izjasnilo da im je maternji jezik crnogorski. 63,5% stanovništva Crne Gore se izjasnilo da govori srpski jezik kao maternji jezik. Budući da se 32% populacije izjasnilo da su srpske nacionalnosti, i da je malo moguće da bi se bilo ko od njih izjasnio za neki drugi jezik osim srpskog kao za svoj maternji, može se reći da se 31% stanovništva izjasnilo za srpski jezik kao za svoj maternji a da se nisu izjasnili kao Srbi.

Na posljednjem popisu 2011. godine, 36,97% stanovništva Crne Gore se izjasnilo da im je maternji jezik crnogorski. 42,88% stanovništva Crne Gore se izjasnilo da govori srpski jezik kao maternji jezik.

Vladajuće Demokratska partija socijalista i Socijaldemokratska partija Crne Gore su podržavale ideju prosto preimenovanja službenog jezika Crne Gore u crnogorski. Tome su se usprotivile Socijalistička narodna partija, Srpska narodna stranka, Narodna stranka, Demokratska srpska stranka. Ipak, referendum nije bio potreban, pošto je za usvajanje ustava glasala dvotrećinska većina u skupštini, uključujući vladajuću koaliciju, Pokret za promjene, Bošnjačku stranku i liberale, protiv je bila srpska opozicija, dok su stranke albanske manjine bile uzdržane, pa je crnogorski jezik proglašen za službeni jezik Crne Gore u novom ustavu koji je usvojen 19. oktobra 2007.

Mis Paulina Irbi u knjizi objavljenoj u Lonodonu 1866.g. "Putovanje po slovenskim zemljama Turske u Evropi", prevedeno i objavljeno na srpskom 1868.g., str. 89. piše: "U ostalom posle bugarskog prostog govora može se uzeti kao najnemuzičniji i najmanje dostojanstven među svima jugoslovenskim govorima onaj kojim govori izmešano stanovništvo u Beogradu, dok čist srpski jezik kojim Crnogorac brani svoje pravo pred sudom na Cetinju najlepše zveči za uho svojom razgovetnošću i harmonijom."[15]

Najstariji zapisani pomen o crnogorskom jeziku desio se u Češkoj u 19.veku. O tome događaju nam piše Čeh Jozef Holeček u knjizi iz 1884.g. „Crna Gora u miru", (izdanje na srpskom: CID Podgorica, 2002.), 200.str. : „Ko je "Kolinskog Crnogorca" vidio tokom njegovog prvog susreta sa Srbima i čuo da on ne zna ni to da su i Crnogorci Srbi i da ne govore "zrnagorski", kako je on rekao, već srpski, ne bi nikada ni primislio šta sve on sebi dozvoljava... Kada smo bili u najljepšem raspoloženju, onaj "Kolinski Crnogorac"je izmolio da zapjeva nešto "Zrnegorsko", što mu je i udovoljeno, jer je tu njegova numera obećavala nesvakidašnju zabavu. Bili smo veoma zahtjevni. Zapjevao je. Šta je pjevao sam Bog zna! Nijedna riječ mu se nije mogla razumjeti, a tu ni pjesme nije bilo." Radilo se o prevarantu, Čehu koji se lažno pretvarao da je Crnogorac da bi dobio novac, a Holeček je znao srpski i poznavao je tadašnje Crnogorce, pa je o njima i napisao dve putopisne knjige "Crna Gora" i "Crna Gora u miru".

U Istoriji Crne Gore jezik se uvek nazivao srpskim, naškim, ilirskim, ali nikada crnogorskim. U vreme ukidanja crnogorske državnosti u Rimu je štampana knjiga crnogorskih emigranata "Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića", 1921.g., gde se navode podaci o nasilju srbijanskih vlasti u Crnoj Gori, pa se na jednom mestu pominje i nametanje istočnog na mesto južnog dijalekta, čime su najogorčeniji crnogorski emigranti dokazali da ni u emigraciji svoj jezik nisu nazivali crnogorskim imenom, već južnim dijalektom istog, dakako srpskog jezika. U samoj knjizi stoji: "...dijalekat (koji se govorio u Srbiji) uveli su u administraciju i u školama na mjesto južnog."

Lingvistička razmatranja

Tvorci crnogorskog jezika svrstavaju ga u grupu južnoslovenskih jezika, a razlika među dijalektima i standardnim jezicima koji se govore u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj je vrlo mala, skoro nikakva. Najviše korišćeni dijalekat u svakodnevnom govoru u Crnoj Gori je zetsko-južnosandžački (dijalekat srpskog jezika) kojim se govori u Cetinju, Podgorici, Danilovgradu, Baru, Budvi, Kotoru, Tivtu, Ulcinju (kod Crnogoraca i Srba), većini Kolašinske opštine, Mojkovcu, Beranama, Bijelom Polju, Andrijevici, Plavu, Rožajama i dijelu Nikšića. Istočnohercegovačkim dijalektom, sličnim onom u Hercegovini, Dubrovniku i Zapadnoj Srbiji se govori u Herceg Novom, Risnu, dijelu Nikšića, u Rovcima kod Kolašina, Šavniku, Žabljaku, Plužinama i Pljevljima.

Zagovornici postojanja crnogorskog jezika favorizuju korišćenje latinice[16] u odnosu na ćirilicu i preporučuju uvođenje slova za dodatna dva glasa (/ɕ/ i /ʑ/), svojstvena nekim dijalektima koji se govore u Crnoj Gori.[тражи се извор]

Zagovornici kodifikovanja crnogorskog jezika

Glavni zagovornik postojanja crnogorskog jezika bio je Vojislav Nikčević, direktor Instituta za crnogorski jezik u Podgorici i redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta Crne Gore.

Crnogorski premijer Milo Đukanović pokazao je da podržava formalizaciju crnogorskog jezika izjašnjavajući se da govori crnogorski jezik, u intervjuu datom u oktobarskom broju Politike, 2005. godine.

Godine 2004., vlada Crne Gore je promenila ime obaveznog predmeta „srpski jezik“ u „maternji jezik (srpski, crnogorski, hrvatski, bosanski)“ a kao razlog je naveden davanje jednakog prava svim narodima Crne Gore koji govore lingvistički nesporno isti jezik, da ga nazivaju svojim nacionalnim imenom i da bi se tako zaštitila ljudska prava nesrpskog stanovništva u Crnoj Gori koje želi da svoj jezik naziva drugim imenom, a ne srpskim.

Ova odluka je prouzrokovala da nekolicina srpskih nastavnika proglasi štrajk i da izvestan broj roditelja odbije da šalje svoju decu u školu. Ti nastavnici su dobili otkaz.[17]

Od školske 2010/11. nastavnici u školama obavezni su nastavu da predaju na crnogorskom jeziku.

Zvanični sajtovi crnogorskih institucija nude crnogorsku verziju.

Vidi još

Reference

  1. ↑ „Ethnologue report for language code: srp”. Приступљено 7. 5. 2011. 
  2. ↑ „Serbian, Croatian, Bosnian, Or Montenegrin? Or Just 'Our Language'?”. Radio Free Europe. 21. 2. 2009. Pristupljeno 12. 10. 2017.
  3. ↑ Amerikanci ne priznaju crnogorski jezik („Politika”, 10. jul 2017)
  4. ↑ Sussex, Roland; Cubberly, Paul (2006). The Slavic Languages. Cambridge University Press, Cambridge. str. 73. »Serbia had used Serbian as an official language since 1814, and Montenegro even earlier.«
  5. ↑ „Dva nova slova u pravopisu - CG Vijesti”. Приступљено 7. 5. 2011. 
  6. ↑ „B92 - Vesti - Crnogorski jezik sa 32 slova - Internet, Radio i TV stanica; najnovije vesti iz Srbije”. Приступљено 7. 5. 2011. 
  7. ↑ 7,0 7,1 „SVEVLAD -D. Bojovic: Opet o preimenovanju srpskog jezika u Crnoj Gori”. Приступљено 7. 5. 2011. 
  8. ↑ „Vreme 993 - Crna Gora – Novi pravopis: Njegosev je CRNOGORSKI jezik (sic!)”. Приступљено 7. 5. 2011. 
  9. ↑ 9,0 9,1 Kortmann & Auwera (2011). str. 767.
  10. ↑ 10,0 10,1 „Adnan Čirgić: Ovo je najbolja gramatika crnogorskog jezika, jer druge nema | BICENT - Bošnjački Informativni Centar”. Архивирано из оригинала на датум 21. 6. 2010. Приступљено 7. 5. 2011. 
  11. ↑ „Zakon o narodnijem skolama u Kraljevini Crnoj Gori”. Приступљено 7. 5. 2011. 
  12. ↑ „Lasić: Crnogorski jezik- južnjačka ućeha ili jotovanje bez granica? - Vijesti online”. Приступљено 7. 5. 2011. 
  13. ↑ „Osnovan Pokret za priznavanje džiberskog jezika (Mne RSS - Najnovije vijesti)”. Приступљено 7. 5. 2011. 
  14. ↑ Gorup (2013). str. 178.
  15. ↑ Makenzi, Džordžina Mjur (2007). Putovanje po slovenskim zemljama Turske u Evropi. Beograd: Luxphoto. ISBN 978-86-910623-0-9. 
  16. ↑ „Milan Knežević, čija se kompletna porodica 1991. izjašnjavala kao Crnogorci: „Pozivam sve članove i simpatizere SNP-a da se…. i na popisu se izjasne u duhu svojih predaka da bi osigurali budućnost potomaka. Smatram obavezom da se… na popisu izjasnim kao Srbin koji govori srpskim jezikom…“ (Poslije popisa će reći da nikoga nije nagovarao i nikakvu agitaciju vršio! – 14. mart 2011) « Kampanja SPC i vaskolikog srpstva pred Popis 2011. za pretvaranje Crnogoraca u Srbe”. Приступљено 7. 5. 2011. 
  17. ↑ „6 profesora u Nikšiću dobili otkaz”. Приступљено 7. 5. 2011. 

Literatura

Spoljašnje veze

Lua грешка in Модул:Authority_control at line 389: attempt to index field 'wikibase' (a nil value).

Преузето из „https://vojnaenciklopedija.com//index.php?title=Vojna_Enciklopedija:Crnogorski_jezik&oldid=6411”